Uber(neispavan)

Ne znam vozaču kojemu se nije to dogodilo. Ideš leći nakon naporne smjene od 10 sati i legneš u krevet, a jedino na šta misliš je kako ćeš odvoziti sljedeću smjenu. Nije to strah, nervoza, ili nedostatak želje. Samo ležiš i čekaš taj trenutak kada ćeš vidjeti taj kolut i vrtiti ga kao da je zadnja stvar koju ćeš učiniti u životu. Vozačima se doslovno život vrti u krug.

Prošli petak sam počeo voziti Uber, iako mi nije primarni posao, a već se godinama nisam bavio isključivo vožnjom, sve se tako brzo vratilo u tu vozačku rutinu. Bavim se web dizajnom zadnje tri godine i uz povremene dugotrajne vožnje za razne klijente, nisam bio vozač u pravom smislu te riječi. No, ta rutina je uvijek u tebi, taj instinkt da kad sjedneš za volan postaješ jedno s tim vozilom. Ne želim zvučati sada patetično ili dramatično, samo jebiga, vežem se uz svoje aute. Prošli tjedan sam prodao Alfu i uzeo Škodu Octaviu. Alfa je bio auto koji sam obožavao, ali sam svjestan da mi Škoda stavlja kruh na stol. Zato Škodu cijenim, a Alfu volim, kao ženu i ljubavnicu. Škoda će biti tu, dovesti te od točke A do točke B, ali nikada neće dati taj užitak. Ali od užitka se ne živi.

Previše serem.

Kasno je. 3 sata. Ili u mom slučaju rano je. Jutarnja smjena počinje za manje od 60 minuta, iako je prošla završila prije samo 4 sata. Pijem čaj od brusnice i razmišljam lokaciju na kojoj ću čekati klijente. Žena mi spava u sobi pored. Svira mi I’m your man od Cohena na sluške. Razmišljam kako ću pustiti album na Deezeru, nema Extra FM-a za klijente večeras.

If you want a driver, climb inside…

Svašta sam radio za novac. Volim ga i ne bojim se raditi za njega. Neki taxiranje zovu jebivjetarskim poslom, meni ono služi kao terapija. Web dizajn nije težak posao, ali čovjek izludi od silnog gledanja u ekran, gubi neki kontakt sa vanjskim svijetom. Ne vozim puno, obično 2-3 sata ujutro (koje počinje oko 9 sati), pa odvezem ženu na posao i opet od 19 sati do 22 odvozim koju turu. Često nakon kasne kave s njom produžim u noć. Obožavam Zagreb noću, njegove prazne ulice i osjećaj kao da je cijeli grad moj (makar nas ima mali milijun na cesti). Volim i profil ljudi koji putuju tada. Od pijanih studenata, do poslovnjaka koji su odlučili zaružiti kasno u noć jer su se posvađali sa ženama sve do bakica čija je unuka pozvala Uber jer je baka odlučila ići prvim busom nazad na selo (jer će selo pobjeći). Obično su komunikativniji od ovih preko dana i biraju duže rute, što je meni super. Vozio sam se jučer sa curom koja se zove Magdalena, imala je odličan smisao za humor, ispričala mi je sve o svom dečku koji otvara firmu, stali smo u drive trough da mu čopimo klopu, bili na benzinskoj da uzme cugu i u tih 25 minuta imali bonding kakav jedino vozač i osoba koju vjerojatno više nikada neće vidjeti imaju.

Volim misliti da sam jednostavan šofer. Ako ne pričaš, ne pričam ni ja. Provjerim jel ti odgovara muzika i temperatura, a dalje tišina. Ako ti se priča, možemo pričati o svemu, svaki vozač je završio sve škole i ima mišljenje o svemu. Više volim ove koje pričaju, ostavio bih ja njima bakšu.

Mrzim kolege koji su prilično napasni i vole saznati previše detalja o ljudima pa vuku informacije iz njih. Pusti ljude da se opuste, ocjena ti ovisi o tome, nisi Gestapo. I nemoj ih gledati u retrovizoru. Nisi pedofil. Nadam se.

Or if you want to take me for a ride

Pola sata. Ponekad se pitam vozim li ja preko aplikacije ili vozi ona mene. Ovaj tekst nije ni približno ono što sam htio napisati, ali je prvi pa mi je lako oprostiti. Tjedan dana se čini kao vječnost, jer se taj krug vječno vrti. Mislio sam da nisam profesionalni vozač već tri godine, ali sam lagao. Nisam radio kao profesionalni vozač 3 godine. Neke stvari se ne mijenjaju, a to je i ova insomnia. Zato, treba iskoristiti priliku i pretvoriti ju u profit, jer vozilo se jedino ne isplati kada stoji.